Kakav šamar smo dobili ovaj vikend, ne znam jesmo li još uvijek toga svjesni. Sedam dana u fudbalu je jako dug period, najbolje smo to mogli vidjeti sinoć gdje su se svi pitali samo sa koliko razlike će Liverpool pobjediti United nakon katastrofe Jedinstva u Londonu protiv Brentforda. Slično se dogodilo i nama, samo u negativnom kontekstu. Poslije tekme sa Pjevcima na kafi sam govorio kako su svi zaboravili da je Chelsea još uvijek aktuelni svjetski prvak, iako su nas svi maltene izbacili iz svih kombinacija za titulu a neki čak i za top 4, i da je upravo ta predstava pokazala koliko dobro ova ekipa može igrati. Međutim, velika je razlika između koliko dobro može igrati i kako ustvari igra. Jer ono što su Plavci nam priredili u nedjelju je najblaže rečeno – SRAMOTA!
Avgust je još uvijek, treće kolo je iza nas a utisak je da je naša borba za titulu već izgubljena. Zašto ovako rano, pitate se? Zato što smo do sada ovakav scenario vidjeli milion puta. Naša ekipa igra sa previše oscilacija da bi bila konkuretna City-ju kojem je konstantnost drugo ime. Utakmice protiv protivnika kakav je Leeds će uvijek biti teške, ali najbolje ekipe će ”patiti” tih 90 minuta, ali će naći način da na kraju izađu kao pobjednik, ali Chelsea to nije u stanju da radi iz sedmice u sedmicu. Razloga za to je više, a mi ćemo se samo dotaći onih koji su bili očigledni na Elland Road-u.
Mendy. Niko nije imun na pogreške, golmani pogotovo. Ali, nakon što je osvojio Afrički kup nacija sa Senegalom naš čuvar mreže više nije na nivou na kojem je bio od dolaska u klub. Preko osvajanja Lige šampiona, pa sve do momenta kada je postao prvak Afrike. Da li je došlo do zasićenja ili je jednostavno u tim prvim mjesecima branio iznad svojih mogućnosti, uglavnom nešto ne štima i vrijeme je da se preseli na klupu, malo da odmori glavu prije svega. Vjerovatno uticaj ima i to što trenutno Tuchel vidi samo njega kao prvu opciju i zna da mu je mjesto zagarantovano, ali ako presjedi koji meč na klupi sigurno će se zapitati šta se dešava i moraće malo ”zapeti”. Ne znamo kuda bi meč otišao da nije poklonio gol Leeds-u, ali u ovoj ligi se i najmanje greške kažnjavaju a poklanjanje bodova može na kraju odlučiti ko će igrati evropu, biti prvak ili ispasti iz lige. Ovo se jednostavno mora prestati dešavati našim golmanima i odbrani generalno!
Zadnju titulu smo osvojili 2017. godine. Šta smo imali tada a nemamo svih ovih godina nakon te titule? Odgovor je jednostavan – ZADNJI VEZNI! Svjetski igrač na toj poziciji posljednji put je igrao pod Conte-om upravo kad smo i osvojili tu titulu i njegovo ime je Nemanja Matić. Igrač koji donosi balans ekipi, koji je stub ispred odbrane a sa druge strane neko ko može povući loptu i odigrati pas prema naprijed. Matićevu zamjenu nećemo ni spominjati, Bakayoko je sve samo ne ozbiljan igrač. A poslije njega nismo se ni trudili da dovedemo nekoga da igra baš tu poziciju. Jorginho je došao sa reputacijom zadnjeg veznog, ali zbog svoje fizičke limitiranosti (brzina i visna i jačina) koja je potrebna za tu poziciju u PL on je ubrzo postao centralni vezni. Takođe, tu poziciju igra i Kante, kao i Kovačić. Sva trojica igraju istu poziciju i sva trojica imaju neke svoje vrline i mane, ali zajedničko im je što niko od njih nije zadnji vezni. Dok ne vidimo igrača (tipa Rice) na toj poziciji, koji će biti spona između napada i odbrane tešto je nadati se šampionatu u kojem nećemo imati uspone i padove. Svim ekipama u vrhu Engleske i Evrope ta pozicija je ključna (Rodri, Fabinho, Casemiro itd).
Bezubi napad je postao naš trademark. Ko god dođe u klub, kao da ostane bez talenta. Scenario isti kao u Space Jam filmu kad vanzemaljci ukradu talenat najboljim NBA košarkašima. Opet, primjer je utakmica sa Leedsom. Nakon prvih 20 minuta, bez puno pretjerivanja, Chelsea je mogao voditi bar 2:0. Sterling nakon par dobrih finti i izgledne situacije promašuje čitav gol, a par minuta kasnije Loftus-Cheek se nalazi faktički sam pred golom i umjesto da šuta na prvu on komplikuje i prilika odlazi u nepovrat. To je samo jedan od milion takvih primjera u zadnjih nekoliko godina. I onda je bilo za očekivati da ćemo primiti gol iz naše greške jer to je postalo nepisano pravilo. Desilo se protiv Spursa, desilo se protiv Leedsa, sutra će se desiti opet i opet i opet. Ja nisam neko ko je kompetentan da kažem kako da poprave taj segment igre, ali svakako nisam ni jedini koji vidi da je to ogroman problem. Ako se ne varam, Chelsea je ekipa koja je napravila najmanje velikih šansi po utakmici u ova tri kola. Mount, Havertz i Sterling i plus neigranje James-a na wingbacku očito nije riješenje. Upravo zbog nedostatka zadnjeg veznog igramo sa 3 štopera što se odražava na nedostatak napadačkog potencijala i ako neko od ove trojice ne izvede neku magiju, teško dolazimo do šansi.
Ajmo reći da imamo sreće, prvo što nam u goste dolazi Leicester koji je startovao gore od nas ovu sezonu. A drugo, prelazni rok još uvijek traje i dolazak igrača je pod mus što bi se reklo. Auba, Gordon, Fofana, ma ko god samo da nas unaprijedi na bilo koji način ako je moguće i da nas povrede zaobiđu pa se možda nečemu možemo i nadati. Još jednu stvar moramo shvatiti, tačnije prihvatiti, a to je da smo mi i dalje u tranziciji i da je pred Tuchelom još dosta rada i nekoliko prelaznih rokova da napravi ekipu kompletno po svom ukusu.
