U eri modernog svijeta i sporta, kod većine navijačke populacije vlada nepisano pravilo. Uvijek kada se izgubi kriv je trener, a kada se pobijedi igrači su najzaslužniji. Vjerovatno će mnogo trenera tako nešto reći da bi milovali svoje preplaćene zvijezde koje ne trpe kritike i misle da svijet vrti samo oko njih. Svi mi vidimo samo teren i ono šta se dešava na njemu, ali za dugoročni i stabilan uspjeh važno je i okruženje kao i zdrava hijerarhija.
Sportski direktor je možda i najvažnija funkcija u jednom klubu. Jednostavno, odatle sve kreće. Kreiraju se sportske politike i u saradnji sa vlasnicima donose ključne odluke. Arhitekta uspjeha PSG-a je Luis Campos. Njegovim dolaskom sve se promijenilo. PSG je prestao biti All Star a postao fudbalski klub. Kreirala se hijerarhija, izgradila drugačija kultura i implementirala drugačija sportska politika. Gle čuda, to je dalo rezultat. Osvojena je dugo čekana Liga Šampiona i sada vlada drugačija percepcija PSG-a. Više nema komentara da je PSG uništio fudbal, već se sada sa oduševljenjem prati šta rade Dembele, Vitinha, Joao Neves i društvo.
Ko su ljudi koji kroje politiku Chelseaja? To su Paul Winstanley i Laurence Stewart koji obnašaju upravo pozicjiu sportskog direkotora. Po mom skromnom sudu oni nisu kompetentni za te pozicije. Daleko od toga da su to šalabajzeri, ali nisu dorasli tako važnoj funkciji u ovako velikom klubu.
Prvo što nam svima upada u oči jesu katastrofalni transferi. Ne možete potrošiti mnogo više od milijarde i opet imati prosječan tim. Chelsea je doslovno u zadnje 3 godine (možda malo više) postao autobuska stanica. More igrača je došlo i otišlo iz kluba. Probajte sabrati sve dolaske i onda analizirati koliko njih je došlo kao world class igrači, a koliko njih je došlo u klub i sa vremenom postali world class igrači. Jako, jako malo. Što bi se reklo i ćorava koka ubode zrno. Naravno, ne može svaki transfer biti dobar, ali ne možete ni imati ovoliko velike promašaje kada ispred sebe imate najbolje i najdetaljnije izvještaje, analize, podatke i konekcije. Kako je moguće da još uvijek nemamo elitnog golmana, stopera ili napadača? Ko se od vas sjeća da su dres Chelseaja obukli, recimo: Angelo, Datro Fofana, Deivid Washington, Casadei? Koliko su ti igrači (samo neki od primjera) koštali? Da li je iko od njih, bilo kod nas, ili u drugom klubu postao dobar igrač?
Ista situacija je i sa trenerima. U trenutku kada je Graham Potter dobio otkaz, slobodni su bili Luis Enrique i Julian Nagelsmann. Obojica željni rada, dokazivanja, obojica uspješni, igraju dobar pobjednički fudbal, kreiraju kulturu kluba, imaju jasnu filozofiju, dokazani na vrhunskom nivou. Niti jedan od njih nije postao trener Chelseaja, zato što se nisu slagali s time da budu zadnja rupa na svirali i da nemaju nikakvu moć u odlučivanju. Mauricio Pochettino je bio nasljednik Pottera i dok je klimao glavom Chelsea je bio žestoki prosjek. Onda kada je preuzeo stvari u svoje ruke, od kraja zime i početka proljeća pa do kraja sezone, bili smo top 3 tima u ligi. Smatrao je da nakon što je napravio uspjeh i veliki pomak, treba dobiti veće ovlasti kako bi se nastavila uzlazna putanja. Umjesto toga dobio je čuveni sporazumni raskid ugovora. I sada dolazimo do Enza Maresce. Priče oko Maresce svi znate. Svi znamo da njegova filozofija nije kompatibilna sa ekipom koju ima. Maresca je jednostavno Pep poslije Pepa (po filozofiji). Znalo se da ova ekipa treba trenera koji igra brz, atraktivan i direktan fudbal. Dok je Maresca igrao na jake strane svoje ekipe bili smo u borbi za titulu, onda kako je njegova filozofija sve više bila implementiarana, jedva smo izborili top 4. Ne zato što je loš trener, već zato što se njegova vizija fudbala ne poklapa sa kadrom koji ima. I opet dolazimo do toga da ljudi koji su zaduženi da donose odluke, nisu dobro odabrali.
Kako su sportski direktori bušili Marescu?
Priče o tome kako Enzo Maresca nije podržan u tranferima su stalno prisutne. Mnogo pozicija se spominjalo, ali otprilike najviše golman, stoper i napdač. Da li je to zaista tako, teško je reći jer nemamo insajdere, ali postoje vrlo indikativne situacije.
U danima pred odlazak na Svjetsko klupsko prvenstvo, bomba je odjeknula. Fabrizio Romano je objavio kako Chelsea ide po Maignana. Naravno da je zavladalo opšte zadovoljstvo jer je svima preko glave idiotarija Sancheza, a ni Jorgnesen nije ništa bolji. Par sati nakon udarne vijesti, dolaze pojašnjenja kako Maresca nije zadovoljan trenutnim golmanskim opcijama, da želi dodatni kvalitet i da je Maignan idealan. Kada su stručnjaci procijenili da je puno dati 20ak miliona za jednog od najboljih golmana i jedinicu Francuske reprezentacije, slijedi val gluposti koje mediji objavljuju. Razlog za propast transfera je taj da su Chelsea i Maresca zadovoljni golmanima, kao i to da ne žele zatvoriti put Mikeu Pendersu kojiće biti u Strasbourgu i vratiti se u Chelsea. Kako to da se u svega 10ak dana mišljenje tako radiklano promijeni?
Sljedeća i još očitija situacija jeste situacija sa stoperima. Nakon povrede Colwilla, ostali smo sa samo 2 zdrava stopera nekih 7 dana pred početak lige. Enzo Maresca je javno na pres konferenciji zavapio da mu je neophodan novi stoper, a da sve bude komplikovanije, za to vrijeme se povrijedi i Tosin. Možda ne bi bilo loše spomenuti da niti jedan od trenutnih stopera u kadru nije world class igrač uprkos više od milijardu potrošenih funti. Utakmicu protiv Palacea dočekujemo sa jednim čitavim stoperom Chalobahom. Umjesto da se pozabave dovođenjem stopera, sportski direktori brže bolje preko medija šalju poruku da nema dovođenja stopera jer se ne želi zatvoriti put za Josha Acheamponga (koji po vokaciji nije stoper nego bek, u najboljem slučaju desni stoper u fomraciji sa 3 nazad). E sada sami izračunajte koliko je Acheampong odigrao minuta i koliko je puta bio starter pa procijenite je li to put za razvoj mladog igrača kojem se toliko vjeruje.
Možda samo da se kratko vratimo i na ljeto 2024. kada na dan putovanja na predsezonsku turneju izlazi vijest kako sportski direktori sa liste putnika skidaju Chalobaha tvrdeći da on ne odgovara Marsecinom stilu fubala. Kada su vidjeli da nam se zadnja linija raspada, onda u januaru ga vraćaju i šalju preko medija poruku da Chalobah odgovara Marescinom fudbalu i da ga sada vraćaju. I ovdje ću stati. Puno toga ima, ali ovo što piše su lako provjerljive činjenice koje su prepune nelogičnosti i koje su dokaz da klub ignoriše zahtjeve svog trenera. Trenera koji je uprkos tome što je imao najmlađi tim u ligi izborio Ligu Šampiona i osvojio 2 trofeja.
Razlog pisanja ovog teksta nije pokušaj veličanja Maresce jer svi imamo oči, već njegovi komentari sa pres konferencije. Nakon pobjede protiv Evertona je rekao da njega i tim niko nije podržao nakon serije loših rezultata. Bilo je nagađanja da je to usmjereno na ljude u klubu, a na presu pred Cardiff je to indirektno povrdtio. Ko hoće da čita između redova, sve mu je jasno. Jedna komična situacija se desila da kada je Maresca pričao o odnosu sa sportkim direktorima, došlo je do prekida live prenosa konferencije za štampu. Slučajno ili ne, procijenite sami.
U svakom slučaju, Maresca je pokrenupžo lavinu i sada nam ostaje da pratimo kako će se ovo razviti. Šta god da se desit sportski direktori će se nataviti ponašati po principu da kada je dobro sve zasluge pripisujemo sebi, a kada je loše trener je za sve kriv i snosit će odgovornost dok ćemo mi nastaviti sjediti u udobnim foteljama.
M.Z.
